Može li iko povjerovati u priču o podizanju iz pepela i magičnom preokretu u preostalim kvalifikacionim utakmicama? Da, ali jedino u domenu pukog teoretisanja. U realnosti, to izgleda poput nemoguće misije.
Nije to bio samo loš dan. Naprosto, rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ostaje uporna u nizanju izgubljenih mečeva u ovim kvalifikacijama grupe 7 za odlazak na Evropsko prvenstvo u Danskoj 2014. godine. Dvije utakmice, dva neuspjeha, a nalet poraza tek treba zaustaviti u aprilu naredne godine, kada se igra protiv favorizovane Rusije, koja je u nedjelju savladala Austriju sa 38:31.
Podsjetimo, nakon brukanja u Linzu kada su izabranici selektora BiH Dragana Markovića poraženi od domaće Austrije sa uvjerljivih 35:24 u utakmici prvog kola, u nedjelju su u drugom kolu u Sarajevu poslije vodstva u prvom dijelu protiv selekcije Srbije od 12:8, u nastavku doživjeli novi krah i izgubili 21:24. Kada se moglo pomisliti da je po isteku pola sata igre prva pobjeda na vidiku, u nastavku meča raspala se igra našeg tima, a sa njom su se praktično raspršili i snovi o plasmanu na EP.
Velikim brojem grešaka u odbrani i napadu, uz tri neiskorištena sedmerca u prvom poluvremenu, slabo izvedenim akcijama trasiran je put u novi gubitak bodova u trci za plasman na šampionat Starog kontinenta. I šta sada očekivati? Čemu se nadati? Može li iko povjerovati u priču o podizanju iz pepela i nekakvom magičnom preokretu u preostalim kvalifikacionim utakmicama? Da, ali jedino u domenu apstraktnog razmatranja ili pukog teoretisanja. U realnosti, to izgleda poput nemoguće misije. Nakon dva poraza na startu kvalifikacija već sada bi se moglo reći - adio još jednom Evropskom prvenstvu. Najžalosnije je što smo svjedoci gorke istine da godine idu, a ništa se ne mijenja. Da nije tragično, bilo bi smiješno jer ta otužna istorija u vezi sa pokušajima plasmana na velika takmičenja redovno se ponavlja.
Uoči svih dosadašnjih kvalifikacija razvlači se priča kojom se budi velika nada da će ovog puta napokon biti ostvaren cilj, to jest da će se otići na SP ili EP, a već nakon nekoliko mečeva ista nadanja iščeznu k'o mjehur od sapunice.
Mnogi koji su protekle decenije pratili nerealizovane pokušaje odlaska naše reprezentacije na najjače smotre su već su podobro osijedili u jalovom čekanju da se to dogodi. To traje godinama, selektori odlaze i prolaze, igrači isto tako, a na kraju svih kvalifikacija se konstatuje kako će neki drugi, naredni put biti bolje. Pitanje glasi - kojeg datuma?
Možda bi trebalo osnovati svojevrsno rukometno vijeće, metaforično rečeno nazovi 'staraca', odnosno neki savjet koji bi okupljao najiskusnije stručnjake, bivše selektore i velika rukometna igračka imena koji bi zajednički, savjetodavno, radili na mijenjanju prilika u našem reprezentativnom rukometu, kojem, ako sve ostane po starom, nema izlaza iz slijepe ulice u kojoj se sada nalazi.
Nije to bio samo loš dan. Naprosto, rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ostaje uporna u nizanju izgubljenih mečeva u ovim kvalifikacijama grupe 7 za odlazak na Evropsko prvenstvo u Danskoj 2014. godine. Dvije utakmice, dva neuspjeha, a nalet poraza tek treba zaustaviti u aprilu naredne godine, kada se igra protiv favorizovane Rusije, koja je u nedjelju savladala Austriju sa 38:31.
Podsjetimo, nakon brukanja u Linzu kada su izabranici selektora BiH Dragana Markovića poraženi od domaće Austrije sa uvjerljivih 35:24 u utakmici prvog kola, u nedjelju su u drugom kolu u Sarajevu poslije vodstva u prvom dijelu protiv selekcije Srbije od 12:8, u nastavku doživjeli novi krah i izgubili 21:24. Kada se moglo pomisliti da je po isteku pola sata igre prva pobjeda na vidiku, u nastavku meča raspala se igra našeg tima, a sa njom su se praktično raspršili i snovi o plasmanu na EP.
Velikim brojem grešaka u odbrani i napadu, uz tri neiskorištena sedmerca u prvom poluvremenu, slabo izvedenim akcijama trasiran je put u novi gubitak bodova u trci za plasman na šampionat Starog kontinenta. I šta sada očekivati? Čemu se nadati? Može li iko povjerovati u priču o podizanju iz pepela i nekakvom magičnom preokretu u preostalim kvalifikacionim utakmicama? Da, ali jedino u domenu apstraktnog razmatranja ili pukog teoretisanja. U realnosti, to izgleda poput nemoguće misije. Nakon dva poraza na startu kvalifikacija već sada bi se moglo reći - adio još jednom Evropskom prvenstvu. Najžalosnije je što smo svjedoci gorke istine da godine idu, a ništa se ne mijenja. Da nije tragično, bilo bi smiješno jer ta otužna istorija u vezi sa pokušajima plasmana na velika takmičenja redovno se ponavlja.
Uoči svih dosadašnjih kvalifikacija razvlači se priča kojom se budi velika nada da će ovog puta napokon biti ostvaren cilj, to jest da će se otići na SP ili EP, a već nakon nekoliko mečeva ista nadanja iščeznu k'o mjehur od sapunice.
Mnogi koji su protekle decenije pratili nerealizovane pokušaje odlaska naše reprezentacije na najjače smotre su već su podobro osijedili u jalovom čekanju da se to dogodi. To traje godinama, selektori odlaze i prolaze, igrači isto tako, a na kraju svih kvalifikacija se konstatuje kako će neki drugi, naredni put biti bolje. Pitanje glasi - kojeg datuma?
Možda bi trebalo osnovati svojevrsno rukometno vijeće, metaforično rečeno nazovi 'staraca', odnosno neki savjet koji bi okupljao najiskusnije stručnjake, bivše selektore i velika rukometna igračka imena koji bi zajednički, savjetodavno, radili na mijenjanju prilika u našem reprezentativnom rukometu, kojem, ako sve ostane po starom, nema izlaza iz slijepe ulice u kojoj se sada nalazi.
RSS Feed
